Priroda

Organsko domaćinstvo Čupić – Iz srca porodice

Porodica Čupić je u želji da ima organsku baštu i prirodno okruženje, naišla na imanje koje ih je osvojilo, sa tri hektara zemlje i puno stabala različitog voća.

Ana  Čupić je doktorka medicine, zaposlena u Domu zdravlja u Sopotu, a njen muž docent na Saobraćajnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. U želji da imaju organsku baštu i prirodno okruženje za svoju porodicu, naišli su na imanje koje ih je osvojilo, sa tri hektara zemlje i puno stabala različitog voća. Njih dvoje su se doselili 2011. godine. Bez kajanja. 

- Od 2012. samo smo samo jednom otišli u Beograd na tri dana, i brže-bolje se vratili ovamo – smeje se Ana. 

Danas Čupići imaju petoro dece, obrađuju svoja tri hektara, imaju sertifikat organskih proizvođača, sami prodaju svoje plodove i planiraju da se šire, a mi smo se bez prekida pitali: kako sve to uspevaju?

 

Naša deca znaju odakle dolazi hrana

Jojo, kako mu tepaju u porodici,  još nije pošao u školu, ali zna koja vrsta trave može da se koristi za malč i kompost, a i kokoške vole da je kljucaju kada procveta. Vodi nas u obilazak plastenika, objašnjava zašto krastavac na pijaci nema bodlje kao ovaj koji je tek ubrao i grize ga kao jabuku, sa ljuskom.  

Da,  deca Čupića sigurno znaju odakle dolazi hrana i koliko je truda potrebno da se ona odgaji.

A zdrava hrana, vazduh i prirodno okruženje za decu bio je jedan od motiva njihovog odlaska iz grada i organskog baštovanstva.

Zdravo zemljište za zdravu hranu

- Želeli smo da naša deca imaju zdravu hranu, a ako želimo da gajimo zdravo hranu, prvi uslov je da  imamo zdravu zemlju, i da biljke zalivamo zdravom vodom – priča nam Ana.

Zemlja je na ovom imanju zdrava, pre Čupića godinama nije korišćena, pa ni tretirana hemikalijama, a sada se obrađuje prema svim standardima organske poljoprivrede, uz česte kontrole sertifikacionih komisija, ali i kompletnu evidenciju – „papirologiju“, kakao je naziva Ana - koju proizvođač mora da ima: od vrste semena koju je koristio, do svakog sredstva za đubrenje koje je korišćeno,  do načina berbe.  

Voda se, kao važan resurs, koristi štedljivo, iz valstitog bunara, namenski napravljenog jezerceta koje se prirodno puni u dnu imanja, ali i kišnicom koja se skuplja sa plastenika.

“Neprskano” ne mora biti crvljivo

Organsku hranu nećete prepoznati po izgledu: ona može izgledati podjednako primamljivo kao i ona iz konvencionalnog uzgoja.

- Razlika je u mirisu i ukusu – kaže Ana.

Organsko povrtarstvo, u kom se ne smeju koristiti pesticidi i veštački podsticaji rasta, može biti nepredvidivo, pa nekada, ono uspeva i buja, izgleda “kao sa slike” – baš kao konvencionalno povrće – a nekada, uz sav trud i brigu, propadne ceo zasad.

Eto jedne srušene predrasude o organskoj hrani: ono što je “neprskano”,  ne mora – pa ni ne treba da bude - niti crvljivo, niti neuglednog izgleda. Ali to nije jedina predrasuda o organski gajenoj hrani.

- Mnogi veruju da se organske biljke gaje isključivo na otvorenim poljima, ali ne i u plastenicima. Međutim, rast biljaka u plastenicima uveliko olakšava kontrolu korova i štetnih insekata, bez ikakvih hemikalija, što bi na otvorenom prostoru, za neke kulture, bilo mnogo teže. Plastenici nam omogućavaju i kontrolu temperature, provetravanjem ili zatvaranjem.

Obrali smo spanać, sadimo paradajz

Da bi biljke bile zdrave, organsko gajenje ima svoje metode kojima zamenjuje tretiranje hemijskim supstancama. Jedna od njih je plodored – naizmenično sađenje biljaka na jednoj parceli, da se izbegne ispošćavanje zemljišta i nakupljanje štetnih insekata koji posebno napadaju određene vrste.

Tu gde je sada paradajz, prethodno je bila blitva, a pre nje luk, pokazuje Ana šetajući kroz plastenike i rutinski čisteći biljke od suvih listova ili korova.

Druga metoda je da se grupišu “biljke prijatelji”, kako kaže Ana. One koje vole da rastu zajedno i jedna drugu štite.

Ana voli bosiljak i kadificu. Sadi ih pored leja paradajza, krastavaca, paprika... Kaže nam da ove dve biljke baš umeju da zaštite povrće, privlačeći ili odbijajući štetne insekte.

O srnama, orasima i bubamarama

Anin korak je lak i brz, bilo da hoda duž dugih leja ili uz brdo od jezerceta do kuće, a mi smo je, zadihani, pratili.  Padina na bregu ispod kuće, na kojoj smo zastali da se divimo pogledu na Kosmaj, vodi do jezerceta, a na njoj niču i stabla oraha. Jedna od Čupićevih ideja bila je veliki zasad organskih oraha. Ideja koja je imala nesuglasice sa realnošću života na obroncima planina.

- Naša prva ideja je - priča nam Ana - bila da gajimo organske orahe. Zasadili smo sadnice, pridržavajući se svih pravila, uz mnogo pažnje i... ubrzo shvatili da je do berba, pa i zarada od njih daleko, a i da srne vole da ih grickaju. Da bismo izbegli srne i ostale štetočine, morali bismo da ograđujemo imanje, a to ne želimo. Odlučili smo da ostavimo srne na miru, a orahe prepustimo sudbini.  Jer, prizor srna koje vam ujutro šetaju pod prozorm, nema cenu.

Ana je, shodno svojoj struci, studiozna i učila je gde god je mogla: iz knjiga, na kursevima, ali i od konvencionalnih proizvođača. Pa ipak, kada prolazi ovim imanjem i rutinski obavlja svoje poslove, njeni pokreti su usklađeni sa ovom baštom i imaju neku magiju kojom priroda ovde odiše.

Ostavljamo je, sa rukama punim bubamara koje premešta sa jednog grma u bašti na leje gde će se crvene bubice pozabaviti biljnim vašima. 

Priroda je, u njenim rukama, bezbedna.